Paradoks, Plan(et) B
1147
Subjekat utjelovljava vjetar koji je na izmaku snage. Zaprepašten je onime što je ljudska ruka učinila Zemlji. U igri su kvalitet zraka i sve vrelija atmosfera. Da li svijet zaslužuje drugu šansu, i je li survanje u bezdan uzaludno?
Dijete sam Vjetra što se osipa kao ugaženi pješčani prud pred plastičnim inatom čovječanstva. Mrena mulja na očima podanika dozvoljava slobodu na pozornici onima koji drže konce. Grkljam svu tu pogan da bih tanahnim miljenjem, kao nekoć, još koji put prošao kroz krošnje i dječije uvojke. Pitam se dokle ovo moje opiranje kolotečini i survanje u bezdan.
Neizvjesno je svo moje nošenje talasa i previjanje lišća, kad u me nepokolebljivo zadire višegodišnji muk iznemoglosti. Moja silueta vapi za promjenom ljudskog bića nabolje. Uzet ću si za pravo upozoriti ga da na ovu scenu izlazi samo jedanput. Gdje je, pitam, i šta radi revolucionarni čovjek? Ta, on je gorostas i svo tlo je njegovo, ljeti hoće zimu, a zimi ište ljeto.
Izgaram u tjeskobnoj i surovoj realnosti, pokušavajući dokučiti čovjeka. Ispit je težak, a tek odolijevanje zubu vremena! Čemu, kad je sve već odavno postalo prah? Probijam se kroz paprat, šiblje i trnine. Goloruk, sa još ovo malo života, okrećem sve kazaljke svijeta ka prapočetku. Vapim mir, kišu, zelenilo, miris. Ta, vjetar sam!
I dok ražalošćen mjesec ostavlja lelujave obrise u vodi, prelazim još jednom preko svijeta. Tražim nekoga kome ću dati šansu da me sasluša, da ga pozovem na red. Mijenja li se istina ako je ne prihvatiš? Mi nemamo plan(et) B, a ono što imamo danas, sutra i neće biti tako lijepo.
Gušim se i parčam. Sve je toplije, izgleda da će napokon dobiti vječno ljeto.
