Rad sistema grijanja uvijek je potrebno uskladiti sa vanjskom temperaturom, zato što kotao troši manje pri višim vanjskim temperaturama (nešto iznad nule), u odnosu na slučaj kada je vanjska temperatura ispod nule. Ukoliko ne postoji automatski sistem za regulaciju temperature, ona se može vršiti ručno, na osnovu praćenja temperature vode u povratnom vodu grijanja, te na osnovu procjene postizanja toplotnog komfora u prostorijama. Pri tome, potrebno je voditi računa da ne dođe do pregrijavanja pojedinih prostorija. Kako bi se moglo upravljati sistemom grijanja, potrebno je instalirati termometre u minimalno 2 do 3 prostorije.
Ovom mjerom se može uštediti 10-15% troškova. Za referentnu zgradu to znači da se mogu postići uštede od 3.600 do 5.400 KM godišnje.
Ukoliko su instalirani termostatski ventili na grijna tijela, potrebno ih je povremeno provjeravati, jer korisnici mogu promijeniti režim rada ventila u skladu sa nekim trenutnim potrebama.
Ukoliko sistem posjeduje senzor za mjerenje vanjske temperature, isti treba instalirati na sjevernoj strani i odmaknuti 20-30 cm od fasade.
Ukoliko se instalira na južnu stranu, direktno na fasadu, senzor će mjeriti i do 5°C višu vanjsku temperaturu, nego što to ona zaista jeste. To će biti signal kotlu da proizvodi manje toplote, pa unutrašnjost neće biti dovoljno zagrijana.