Posljednji vapaj prirodnog carstva
149
Maglaj je 2014. godine pogodila jedna od najvećih poplava u historiji a ove godine čovječanstvo se suočilo s pandemijom koje nas je zatvorilo u domove, ućutkalo nas a prirodu razbudilo.
Krik i posljednji vapaj prirodnog carstva.
Tako bih nazvao maj 2014. godine kada je moj maleni grad zadesila nezapamćena poplava.
Gospođica rijeka uvijek vraća ono što smo joj poslali.
Sve otpatke, stare frižidere i kese što je godinama gutala izbacila je ljudima na prag.
Taj prizor beskrajno je dojmio i rastuživao istovremeno.
Priroda se ne osvećuje, već samo vraća ono što je dobila.
Ona štiti svoje ptice, ribe i patke u vodi što nisu mogle godinama neometano plesati igru života.
Čovjek im nije dozvoljavao da dišu.
Ljudi su gušili i zatrpavali izvor života da im je na kraju došao na kućni prag kao opomena, da ga ubuduće bolje paze i maze.
Majka priroda uvijek ima odgovor, samo joj treba znati postaviti pitanje.
Ako bacite kamenčić ona će vam se zahvaliti širokim osmijehom praveći vir, ako zasadite u zemlju sjeme, odgovorit će najljepšim drvetom i cvijećem.
Samo je treba vjerno pratiti.
Osluškivati njene tajne znakove i bitisati pod njenim diktatom.
Ponekad šapuće krivudavo, ali uvijek nas odvede pravo.
Danas moj grad cvijeta nikad ljepši, sve je novo i čisto.
Ljudi su postali svijesniji i više cijene čistoću. Duž obale postavljeni su uređaji koji kupe sunčevu energiju.
Ali, nedavno smo se ponovo zatvorili u kuću, ovaj put zbog pandemije.
Čovjek je zanijemio, a priroda se razbudila.
Nikad ljepše vrijeme, nebo čišće, ptice veselije, rijeke bistrije.
Mirisao je nekadašnji život bez industrije, brzine, aviona i sivila u zraku.
Opominje priroda, daje popravne ispite, ali čovjek iznova pada.
Iako ona nađe način da iznova da priliku, koju čovjek opet iznova prokocka.
Zima bez smoga, ljeto obojeno kupanjem u rijekama, proljeće prosuto biljkama što nam udišu vazduh, jesen puna drveća i guste šume.
Divite se svakim danom izvoru nas samih i učite djecu tome da upijaju tajne majke prirode.
Možda je bajka, ali to je čovjekova posljednja šansa i vapaj da preživi.
Pogledajte sve priče
Tako bih nazvao maj 2014. godine kada je moj maleni grad zadesila nezapamćena poplava.
Gospođica rijeka uvijek vraća ono što smo joj poslali.
Sve otpatke, stare frižidere i kese što je godinama gutala izbacila je ljudima na prag.
Taj prizor beskrajno je dojmio i rastuživao istovremeno.
Priroda se ne osvećuje, već samo vraća ono što je dobila.
Ona štiti svoje ptice, ribe i patke u vodi što nisu mogle godinama neometano plesati igru života.
Čovjek im nije dozvoljavao da dišu.
Ljudi su gušili i zatrpavali izvor života da im je na kraju došao na kućni prag kao opomena, da ga ubuduće bolje paze i maze.
Majka priroda uvijek ima odgovor, samo joj treba znati postaviti pitanje.
Ako bacite kamenčić ona će vam se zahvaliti širokim osmijehom praveći vir, ako zasadite u zemlju sjeme, odgovorit će najljepšim drvetom i cvijećem.
Samo je treba vjerno pratiti.
Osluškivati njene tajne znakove i bitisati pod njenim diktatom.
Ponekad šapuće krivudavo, ali uvijek nas odvede pravo.
Danas moj grad cvijeta nikad ljepši, sve je novo i čisto.
Ljudi su postali svijesniji i više cijene čistoću. Duž obale postavljeni su uređaji koji kupe sunčevu energiju.
Ali, nedavno smo se ponovo zatvorili u kuću, ovaj put zbog pandemije.
Čovjek je zanijemio, a priroda se razbudila.
Nikad ljepše vrijeme, nebo čišće, ptice veselije, rijeke bistrije.
Mirisao je nekadašnji život bez industrije, brzine, aviona i sivila u zraku.
Opominje priroda, daje popravne ispite, ali čovjek iznova pada.
Iako ona nađe način da iznova da priliku, koju čovjek opet iznova prokocka.
Zima bez smoga, ljeto obojeno kupanjem u rijekama, proljeće prosuto biljkama što nam udišu vazduh, jesen puna drveća i guste šume.
Divite se svakim danom izvoru nas samih i učite djecu tome da upijaju tajne majke prirode.
Možda je bajka, ali to je čovjekova posljednja šansa i vapaj da preživi.
