Sanjam
86
Buđenje ekološke svijesti kod djece u školama i neki moji prijjedlozi kako osvijestiti onesviještene, doneseni uz malo sarkazma.
Sanjam
Volim...da volim ta jutra na balkonu uz sanjivu šoljicu kafe, koja mene još sanjiviju budi iz sna i svaki put iznova učini zahvalnijom na tome što se budim baš tu ispod ogrlice Trebevića, Igmana... ali nažalost u zemlji u kojoj rijeke i izvori odavno plaču zbog nas. Nekako nam se ekološka nesvijest najbolje očituje otpadom koji nam rijeke kao krik izbacuju i ostavljaju na nanosima sa kojih su visibabe odavno pobjegle...Nekad davno sam imala tu čast, barem tako sam mislila, da povedem i onako ponosno pokažem ljepote još časnije i ljepše nam zemlje bračnom paru iz Švicarske, ali mi čast pade pred gomilama smeća, i tačno požalih što par sati prije ne odoh i ne počistih, i što ne bi bar egzotičnih ptica ili onih naših, bosanskih da im ljepote neba pokažem i krošnji, kad već livade od smeća nisam mogla, jer ma kako da smo dosjetljivi u neredu, još nismo uspjeli dobaciti do neba, mada, s godinama, mi Bosanci i to uspijevamo, ni njega ne vidimo zimi zbog zagađenja zraka. A onda svaki put utonem u san, kao utočište nas nemoćnih i sanjam...Sanjam kako dječici u školama dolaze ljudi iz reciklažnih centara i nude im otkup svesaka i papira i svog mogućeg reciklažnog materijala. Ushićena snom tačno vidim kako se oni skupljaju i takmiče ko će više donijeti i tim novcem finansiraju izlete, užine socijalno ugrožene djece...Smijem se u tom snu jer ih vidim i na izletu sa učiteljicom, ili nastavnicom biologije kako se što bi Bosanci rekli ibrete smeću okolo i trče i čiste i skupljaju otpad, a neki kamion iz firme koja se bavi reciklažom uz njih i šofer im veselo odmahuje rukom. Mogu čuti i njihovu pjesmu u tom snu, ali i rijeku koja se smije i još glasnije ih žuborom pozdravlja. U tom mom snu su i vlasti koje snižavaju cijenu javnog prijevoza zimi i karte su toliko povoljne da se većina vozača odlučuje da koristi javni prijevoz, a ne auta i grad konačno, nakon mnogo vremena diše, vidim nebo zimi. Ej!!! Vidim nebo, a zima! Vidim i ljude koji se takmiče u uređenju dvorišta, najljepše mahale, naselja i kao poticaj dobijaju sadnice ruža, jasmina...i sve miriše na čistu mi Bosnu...I sanjam, sanjam da dosanjam više reciklažnih centara i neke nove nas, čistije, ekološki osviještene, a ne onesviještene, i sanjam da čujem pjesmu, a ne krik rijeka koje nam plaču i njihovu muku dijele sa livada nam, i poljima još tužnijim od njih, a zbog nas. Da! Samo zbog nas!
Pogledajte sve priče
Volim...da volim ta jutra na balkonu uz sanjivu šoljicu kafe, koja mene još sanjiviju budi iz sna i svaki put iznova učini zahvalnijom na tome što se budim baš tu ispod ogrlice Trebevića, Igmana... ali nažalost u zemlji u kojoj rijeke i izvori odavno plaču zbog nas. Nekako nam se ekološka nesvijest najbolje očituje otpadom koji nam rijeke kao krik izbacuju i ostavljaju na nanosima sa kojih su visibabe odavno pobjegle...Nekad davno sam imala tu čast, barem tako sam mislila, da povedem i onako ponosno pokažem ljepote još časnije i ljepše nam zemlje bračnom paru iz Švicarske, ali mi čast pade pred gomilama smeća, i tačno požalih što par sati prije ne odoh i ne počistih, i što ne bi bar egzotičnih ptica ili onih naših, bosanskih da im ljepote neba pokažem i krošnji, kad već livade od smeća nisam mogla, jer ma kako da smo dosjetljivi u neredu, još nismo uspjeli dobaciti do neba, mada, s godinama, mi Bosanci i to uspijevamo, ni njega ne vidimo zimi zbog zagađenja zraka. A onda svaki put utonem u san, kao utočište nas nemoćnih i sanjam...Sanjam kako dječici u školama dolaze ljudi iz reciklažnih centara i nude im otkup svesaka i papira i svog mogućeg reciklažnog materijala. Ushićena snom tačno vidim kako se oni skupljaju i takmiče ko će više donijeti i tim novcem finansiraju izlete, užine socijalno ugrožene djece...Smijem se u tom snu jer ih vidim i na izletu sa učiteljicom, ili nastavnicom biologije kako se što bi Bosanci rekli ibrete smeću okolo i trče i čiste i skupljaju otpad, a neki kamion iz firme koja se bavi reciklažom uz njih i šofer im veselo odmahuje rukom. Mogu čuti i njihovu pjesmu u tom snu, ali i rijeku koja se smije i još glasnije ih žuborom pozdravlja. U tom mom snu su i vlasti koje snižavaju cijenu javnog prijevoza zimi i karte su toliko povoljne da se većina vozača odlučuje da koristi javni prijevoz, a ne auta i grad konačno, nakon mnogo vremena diše, vidim nebo zimi. Ej!!! Vidim nebo, a zima! Vidim i ljude koji se takmiče u uređenju dvorišta, najljepše mahale, naselja i kao poticaj dobijaju sadnice ruža, jasmina...i sve miriše na čistu mi Bosnu...I sanjam, sanjam da dosanjam više reciklažnih centara i neke nove nas, čistije, ekološki osviještene, a ne onesviještene, i sanjam da čujem pjesmu, a ne krik rijeka koje nam plaču i njihovu muku dijele sa livada nam, i poljima još tužnijim od njih, a zbog nas. Da! Samo zbog nas!
