Majka kakvu nismo zaslužili - Bosna i Hercegovina u vrijeme Corone
7
Majka, biće neopisivih vrlina i kvaliteta, ona koja te rodila, koja ti je podarila svoj dah života kako bi ti bio ti. Majka, žrtva nad žrtvama, bića kakvog se ne susreće poslije izlaska iz kuće. Mi, prevrtljiva srca, danas ljubimo ju, a čim izađemo gazimo....
Majka kakvu nismo zaslužili - Bosna i Hercegovina u vrijeme Corone
Majka, biće neopisivih vrlina i kvaliteta, ona koja te rodila, koja ti je podarila svoj dah života kako bi ti bio ti. Majka, žrtva nad žrtvama, bića kakvog se ne susreće poslije izlaska iz kuće. Mi, prevrtljiva srca, danas ljubimo ju, a čim izađemo gazimo bezobzirno po drugima, kao da oni nisu majke, kao da nemaju majke.
Zašto smo takvi? Što je to što nas tjera da se bahatimo i ponašamo kao da je sve bezvrijedno i da život je uživanje sekunde, a da ne postoji jučer, niti dolaze nove sekunde i s njima potreba opstanka? Gdje nestalo naše sjećanje na majke i njihovu žrtvu?
Corona, početak 2020. godine, kao Osmanlije u Makedoniji svi znaju opasnosti, ali možda prođe, možda to nije dio nas, ta u Kini je. Nervozni smo, to ništa novo nije i pričamo o pošasti, sjećamo se prošlosti, a ulice više nisu ulice, o prirodi se i ne spominjemo, sve smetljarnici do smetljarnika, Bosna i Hercegovina, majka, molim vas dajte, što vam je, ta samo smo bitni „mi“ i naše uživanje u svakom trenutku. Ta mi smo ti koji smo preživjeli i gore, rat devedesetih, sada ako nećemo voziti bijesna auta, praviti što veće kuće, zarađivati bahato i drugima se pokazivati, a nemilosrdni biti prema bližnjemu, posebno onom što brigu treba, ta kad ćemo.
Gledam i suze mi same teku, boca ondje, vrećica ovdje, gle kao da je to dio nje. Sjetim se što majka je i nezaustavljive su suze, Bosna, a i posebice Hercegovina, ranjena je. Svak je pljuje, svak joj dobacuje, ne znaju oni da njihove pretke odhranila je. Ne znaju da kad je vrijeme bilo škrto ona bogato i obilno davala je sve što je imala. Čist zrak, vodu kristalnu, hladnu i oživljavajuću, šaroliko povrće i još šarenije voće, a učinio bih joj nepravdu da se ne spomenem plodova šumskih i još drugih darova koje ona kao majka za njenu djecu štedila nije. Kako smo joj uzvratili? Po njoj gazimo i samo o sebi pazimo, a zapravo sebi štetu pravimo, sebi, pa po tom onim do kojih nam je trun srama i milosti ostao, do starih, do najmlađih, do potrebitih. Tako činimo mi, a najmlađi nas oponašaju, kao u kući razvaljenih prozora se ponašaju, kad vide da drugi tako čine, tako i oni, a i cijeli svijet, kao da je pobenavio, tako čine. Majko oprosti, ne znaju što čine.
Corona, u Italiji, Osmanlije pred Beogradom, nije šala došla blizu je, ali neka možda mimoiđe nas. Oni koji se za se boje svoje bespoštedno lice pokazaše. Kupovina nemilice kućnih potrepština u mjeri da su nepotrepštine i šteta za druge, a majka, po njoj se još više pljuje, smeće, ta što je, na svakom koraku je, pazimo samo da se ne spotaknemo, suludo bilo pokupiti i na mjesto prikupa odnijeti ga. Kad više nego danas živjeti je potrebno samo taj tren, ta kao svaka kriza koja pogodila nas je, svaki je za sebe, čuvaj ti nas od nas, samo da preživi se. Ipak pojedini zatvaraju se, paze da ne obole, a sve se mijenja, tako kao da na istom nivou ono smeće je.
Corona, kod nas, šaptom još jednom Bosna pade, sve zatvara se, pokret ograničava se, sve je na oprezu kako jedan dan tako drugi je. Ali pazi što se to dešava, redovno i vanredno čišćenje ulica, meni osmjeh mami na lice. Ljudi su rjeđa pojava i pazi sad ugledah tračkom majku kakva jeste, zelena travnjaka, plavog neba, tišine za nas puna. Ma je li to moguće, ta jeste, potrebna je bila ta mala kriza u svom vrhuncu, da nas stjera u kut kako bi ona koja nas treba, koja nas je podarila, oživi. I tako dan za danom, ljudi je malo, a mene raduje kako više ne raste gnjilište koje ne propada, koje je sve, a ne gnjilište, već otrov spreman za naš ukop.
Prođe mjesec, dva, ne prolazi Corona, odluka se donosi, ni živi u kući zatvoreni dovijeka ne mogu biti, dozvola se daje ponovno za pokretanje. Ne znam da li je prošao dan ili dva i ponovno vreća ovdje boca ondje, kao da majka nam nije, ponovno sve za druge isto je, a meni nije.
Pogledajte sve priče
Majka, biće neopisivih vrlina i kvaliteta, ona koja te rodila, koja ti je podarila svoj dah života kako bi ti bio ti. Majka, žrtva nad žrtvama, bića kakvog se ne susreće poslije izlaska iz kuće. Mi, prevrtljiva srca, danas ljubimo ju, a čim izađemo gazimo bezobzirno po drugima, kao da oni nisu majke, kao da nemaju majke.
Zašto smo takvi? Što je to što nas tjera da se bahatimo i ponašamo kao da je sve bezvrijedno i da život je uživanje sekunde, a da ne postoji jučer, niti dolaze nove sekunde i s njima potreba opstanka? Gdje nestalo naše sjećanje na majke i njihovu žrtvu?
Corona, početak 2020. godine, kao Osmanlije u Makedoniji svi znaju opasnosti, ali možda prođe, možda to nije dio nas, ta u Kini je. Nervozni smo, to ništa novo nije i pričamo o pošasti, sjećamo se prošlosti, a ulice više nisu ulice, o prirodi se i ne spominjemo, sve smetljarnici do smetljarnika, Bosna i Hercegovina, majka, molim vas dajte, što vam je, ta samo smo bitni „mi“ i naše uživanje u svakom trenutku. Ta mi smo ti koji smo preživjeli i gore, rat devedesetih, sada ako nećemo voziti bijesna auta, praviti što veće kuće, zarađivati bahato i drugima se pokazivati, a nemilosrdni biti prema bližnjemu, posebno onom što brigu treba, ta kad ćemo.
Gledam i suze mi same teku, boca ondje, vrećica ovdje, gle kao da je to dio nje. Sjetim se što majka je i nezaustavljive su suze, Bosna, a i posebice Hercegovina, ranjena je. Svak je pljuje, svak joj dobacuje, ne znaju oni da njihove pretke odhranila je. Ne znaju da kad je vrijeme bilo škrto ona bogato i obilno davala je sve što je imala. Čist zrak, vodu kristalnu, hladnu i oživljavajuću, šaroliko povrće i još šarenije voće, a učinio bih joj nepravdu da se ne spomenem plodova šumskih i još drugih darova koje ona kao majka za njenu djecu štedila nije. Kako smo joj uzvratili? Po njoj gazimo i samo o sebi pazimo, a zapravo sebi štetu pravimo, sebi, pa po tom onim do kojih nam je trun srama i milosti ostao, do starih, do najmlađih, do potrebitih. Tako činimo mi, a najmlađi nas oponašaju, kao u kući razvaljenih prozora se ponašaju, kad vide da drugi tako čine, tako i oni, a i cijeli svijet, kao da je pobenavio, tako čine. Majko oprosti, ne znaju što čine.
Corona, u Italiji, Osmanlije pred Beogradom, nije šala došla blizu je, ali neka možda mimoiđe nas. Oni koji se za se boje svoje bespoštedno lice pokazaše. Kupovina nemilice kućnih potrepština u mjeri da su nepotrepštine i šteta za druge, a majka, po njoj se još više pljuje, smeće, ta što je, na svakom koraku je, pazimo samo da se ne spotaknemo, suludo bilo pokupiti i na mjesto prikupa odnijeti ga. Kad više nego danas živjeti je potrebno samo taj tren, ta kao svaka kriza koja pogodila nas je, svaki je za sebe, čuvaj ti nas od nas, samo da preživi se. Ipak pojedini zatvaraju se, paze da ne obole, a sve se mijenja, tako kao da na istom nivou ono smeće je.
Corona, kod nas, šaptom još jednom Bosna pade, sve zatvara se, pokret ograničava se, sve je na oprezu kako jedan dan tako drugi je. Ali pazi što se to dešava, redovno i vanredno čišćenje ulica, meni osmjeh mami na lice. Ljudi su rjeđa pojava i pazi sad ugledah tračkom majku kakva jeste, zelena travnjaka, plavog neba, tišine za nas puna. Ma je li to moguće, ta jeste, potrebna je bila ta mala kriza u svom vrhuncu, da nas stjera u kut kako bi ona koja nas treba, koja nas je podarila, oživi. I tako dan za danom, ljudi je malo, a mene raduje kako više ne raste gnjilište koje ne propada, koje je sve, a ne gnjilište, već otrov spreman za naš ukop.
Prođe mjesec, dva, ne prolazi Corona, odluka se donosi, ni živi u kući zatvoreni dovijeka ne mogu biti, dozvola se daje ponovno za pokretanje. Ne znam da li je prošao dan ili dva i ponovno vreća ovdje boca ondje, kao da majka nam nije, ponovno sve za druge isto je, a meni nije.
