Bob Dilanov salto unazad
34
Ovo je priča o psu koji se nije zadovoljio time da bude najbolji čovjekov prijatelj. Ovo je priča o uštedi energije iz pomalo izvrnutog ugla, o psu koji je odlučio da postane najbolji prijatelj čovječanstva.
Zovem se Bob Dilan. Priznaćete, pomalo neobično ime za australijskog terijera, ali i moji dvonožni vlasnici su sve samo ne obični. Konačno, kad pomislim na to da im je omiljeni pisac Gabrijel Garsija Markez, biće da sam još i dobro prošao jer su mi ime dali po njihovom omiljenom muzičaru. Prilično sam siguran da bi mi šanse kod ženkica iz parka konvergirale nuli poslije rečenice – Gabrijel Garsija Markez, opet si popiškio stub ulične rasvjete!
Sad se sigurno pitate otkud jednom australijskom terijeru te fensi matematičarske riječi. Pa, pretpostavljam da ste čuli da psi vremenom počnu da liče na svoje vlasnike? U pravu ste, kao da ovo sa imenom nije bilo dovoljno, moji dvonožci su par koji se upoznao na matematičkoj olimpijadi. Vjerujte mi na riječ, to što pas zna funkciju razviti u Furijerov red nije prednost ni kod ženkica – psi su tu prilično slični dvonošcima.
Ipak, matematika je sasvim dobra razonoda dok na balkonu čekaš da se tvoji dvonošci vrate sa posla. Jednom prilikom sam tako računao gubitak električne energije za potrebe rasvjete na hemisferi koja u tom trenutku nije okrenuta ka Suncu, pod pretpostavkom da je snaga električne sijalice 100 W, a n konstanta koja predstavlja broj sijaličnih mjesta koja su bespotrebno aktivna u jednom domaćinstvu, uz pretpostavku da je svjetska populacija od 7.800.000.000 dvonožaca podijeljena na četveročlane porodice koje čine jedno domaćinstvo. Izračunao sam jednom, izračunao drugi put, treći put – svaki put je rezultat bio isti! Jednom sam u jednoj raspravi mojih dvonožaca čuo da je definicija ludila ponavljanje iznova i iznova istih stvari i očekivanje različitog rezultata, ali u tom trenutku sam poželio i da sam lud, samo da rezultat ne bude tačan! Ali uzalud, matematika je bila neumoljiva. I užasavajuća!
- Kako je moguće!? Kako je moguće da dvonošci koji su toliko pametni da su izumili nešto tako savršeno kao što je toalet u obliku visokog metalnog stuba sa velikom sijalicom na vrhu, mogu biti tako prokleto glupi da ne shvataju koliko električne energije potroše bez bilo kakve potrebe!? Zar je moguće da ne shvataju šta rade? Zar zaista ne vide katastrofu u koju srljaju!?
Misli su mi se rojile i saplitale jedna drugu, šape počele da se znoje, a brada da se kostriješi od panike. Počeo sam da sumanuto hodam po kući, pokušavajući da saberem misli, jer svijest o tome da svijet počiva na tako malo dvonožačke pameti me sledila. Tumarajući nervozno kroz kuću, nađoh se odjednom pred kuhinjom. Upaljeno svjetlo. Sijalica gori. Žureći na posao, dvonožci su zaboravili ugasiti svjetlo kad su odlazili. Osvrnuh se oko sebe, tražeći pogledom sijalice po kući kad – kupatilo! Još jedno svjetlo! Za šta vam služe ruke, zaboga!
U tom trenutku sam znao da nešto moram preduzeti! Uzeo sam zalet, duboko udahnuo, ukočio rep, potrčao prema prekidaču, nastavio uz zid, zadnjim šapama pritisnuo prekidač i napravio salto unazad u savršenoj fibonačijevoj spirali! Uspio sam, uspio sam! Svjetlo u kupatilu je bilo ugašeno! Bio je to mali salto unazad za jednog pasa, ali veliki za čovječanstvo!
U tom trenutku, na vratima su se pojavili moji dvonošci. Uputio sam im pogled pun prekora, želeći da im jasno stavim do znanja da je njihova neodgovornost nedopustiva!
- Jao, dragi, pogledaj kako se Bob Dilan ljuti na svoju mamicu jer ga je ostavila samog. Zar to nije dražesno? Dođi svojoj mamici Ma, dođi, dođi. Ma jeste, ma tebi govorim...
Mrak mi je pao na oči! U naletu bijesa sam se ponovo zatrčao prema prekidaču u kuhinji, pa opet uz zid, pa opet šapama na prekidač i još jedan savršen Fibonači pred zabezeknutim facama mojih dvonožaca!
- Dragi, pa Bob Dilan je naučio novi trik! Bravo, Bobe! Bravo, bravo! Moramo zvati Mariju i Davida da im pokažemo! Niko mi ne bi povjerovao! Pa to je bilo sjajno!
Da, to je bila ta poslovična dvonožačka pamet. Za njih je sve zabava i spektakl. Niko da zastane bar na čas i da razmisli o stvarima koje ga okružuju, o postupcima koje čini, odlukama koje donosi...
Od tada, svake večeri, pred domaćim ili gostujućim auditorijumom, izvodim isti trik. Nadaleko poznati Bob Dilanov salto unazad uz gašenje svjetla!
Oni se smiju, aplaudiraju, ludo zabavljaju, a ja se još uvijek nadam da će se nekim čudom proces okrenuti i moji dvonošci početi da liče na svog psa. I naučiti da gase svjetlo kada im nije potrebno.
Pogledajte sve priče
Sad se sigurno pitate otkud jednom australijskom terijeru te fensi matematičarske riječi. Pa, pretpostavljam da ste čuli da psi vremenom počnu da liče na svoje vlasnike? U pravu ste, kao da ovo sa imenom nije bilo dovoljno, moji dvonožci su par koji se upoznao na matematičkoj olimpijadi. Vjerujte mi na riječ, to što pas zna funkciju razviti u Furijerov red nije prednost ni kod ženkica – psi su tu prilično slični dvonošcima.
Ipak, matematika je sasvim dobra razonoda dok na balkonu čekaš da se tvoji dvonošci vrate sa posla. Jednom prilikom sam tako računao gubitak električne energije za potrebe rasvjete na hemisferi koja u tom trenutku nije okrenuta ka Suncu, pod pretpostavkom da je snaga električne sijalice 100 W, a n konstanta koja predstavlja broj sijaličnih mjesta koja su bespotrebno aktivna u jednom domaćinstvu, uz pretpostavku da je svjetska populacija od 7.800.000.000 dvonožaca podijeljena na četveročlane porodice koje čine jedno domaćinstvo. Izračunao sam jednom, izračunao drugi put, treći put – svaki put je rezultat bio isti! Jednom sam u jednoj raspravi mojih dvonožaca čuo da je definicija ludila ponavljanje iznova i iznova istih stvari i očekivanje različitog rezultata, ali u tom trenutku sam poželio i da sam lud, samo da rezultat ne bude tačan! Ali uzalud, matematika je bila neumoljiva. I užasavajuća!
- Kako je moguće!? Kako je moguće da dvonošci koji su toliko pametni da su izumili nešto tako savršeno kao što je toalet u obliku visokog metalnog stuba sa velikom sijalicom na vrhu, mogu biti tako prokleto glupi da ne shvataju koliko električne energije potroše bez bilo kakve potrebe!? Zar je moguće da ne shvataju šta rade? Zar zaista ne vide katastrofu u koju srljaju!?
Misli su mi se rojile i saplitale jedna drugu, šape počele da se znoje, a brada da se kostriješi od panike. Počeo sam da sumanuto hodam po kući, pokušavajući da saberem misli, jer svijest o tome da svijet počiva na tako malo dvonožačke pameti me sledila. Tumarajući nervozno kroz kuću, nađoh se odjednom pred kuhinjom. Upaljeno svjetlo. Sijalica gori. Žureći na posao, dvonožci su zaboravili ugasiti svjetlo kad su odlazili. Osvrnuh se oko sebe, tražeći pogledom sijalice po kući kad – kupatilo! Još jedno svjetlo! Za šta vam služe ruke, zaboga!
U tom trenutku sam znao da nešto moram preduzeti! Uzeo sam zalet, duboko udahnuo, ukočio rep, potrčao prema prekidaču, nastavio uz zid, zadnjim šapama pritisnuo prekidač i napravio salto unazad u savršenoj fibonačijevoj spirali! Uspio sam, uspio sam! Svjetlo u kupatilu je bilo ugašeno! Bio je to mali salto unazad za jednog pasa, ali veliki za čovječanstvo!
U tom trenutku, na vratima su se pojavili moji dvonošci. Uputio sam im pogled pun prekora, želeći da im jasno stavim do znanja da je njihova neodgovornost nedopustiva!
- Jao, dragi, pogledaj kako se Bob Dilan ljuti na svoju mamicu jer ga je ostavila samog. Zar to nije dražesno? Dođi svojoj mamici Ma, dođi, dođi. Ma jeste, ma tebi govorim...
Mrak mi je pao na oči! U naletu bijesa sam se ponovo zatrčao prema prekidaču u kuhinji, pa opet uz zid, pa opet šapama na prekidač i još jedan savršen Fibonači pred zabezeknutim facama mojih dvonožaca!
- Dragi, pa Bob Dilan je naučio novi trik! Bravo, Bobe! Bravo, bravo! Moramo zvati Mariju i Davida da im pokažemo! Niko mi ne bi povjerovao! Pa to je bilo sjajno!
Da, to je bila ta poslovična dvonožačka pamet. Za njih je sve zabava i spektakl. Niko da zastane bar na čas i da razmisli o stvarima koje ga okružuju, o postupcima koje čini, odlukama koje donosi...
Od tada, svake večeri, pred domaćim ili gostujućim auditorijumom, izvodim isti trik. Nadaleko poznati Bob Dilanov salto unazad uz gašenje svjetla!
Oni se smiju, aplaudiraju, ludo zabavljaju, a ja se još uvijek nadam da će se nekim čudom proces okrenuti i moji dvonošci početi da liče na svog psa. I naučiti da gase svjetlo kada im nije potrebno.
