GED · Zeleni ekonomski razvoj

Otvorila je oči nadajući se da je sve bio samo san. Jedan pogled ka prozoru bio je dovoljan da je uvjeri u suprotno. Niti jedan zračak sunca nije ušao u njenu sobu, niti ju je probudio cvrkut ptica nego nepodnošljiva buka koja dolazi s ulice. Nevoljko je ustala iz kreveta i pomnije pogledala kroz prozor. Više nije bilo razlike da li je deset ujutru ili deset navečer. Tamni oblaci i magla svakodnevno su gutali grad koji je nekada bio pun zelenila i veselih boja. Danas je bio jedan od rijetkih dana kada je građanima dopušteno da izađu vani. Zbog prekomjernog zagađenja vazduha često su prisiljeni ostati u svoja četiri zida. Navukla je više slojeva odjeće i zaštitnu masku za lice. Istog trenutka kada je zakoračila na ulicu dobrodošlicu joj je poželio ledeni vjetar. Navikla je. Sada su imali samo dva godišnja doba- oštra zima i pakleno vrelo ljeto. Pogledala je ljude oko sebe. Uprkos velikoj hladnoći, na ulici je bilo dosta ljudi, vjerovatno je svima dosadilo biti zatvoren u kući. Većina ih je otežano disala i imala zaista zabrinjavajući kašalj. U jednom od staklenih izloga uhvatila je svoj odraz. Lice joj je bilo blijedo i isušeno. Imala je velike crne podočnjake i pogled joj je bio odsutan, beživotan. Izgledala je barem dvadeset godina starije. Svi oko nje su tako izgledali. Uzrok je bio nedostatak vode i zdrave ishrane. Građanima širom svijeta bilo je dozvoljeno kupovati hranu samo pet puta godišnje. Nije bilo dovoljno hrane za sve. Usjevi su bili nikakvi, voće je postalo luksuz, a za meso su se često snalazili sami. Vode nije bilo u marketima. Vodu su dobivali kada to vlada odluči jer su količine pitke vode bile veoma male. Nastavila je šetati gradom dolazeći do ograđene zone. Dalje od ovoga niste mogli. Razina mora se povećavala svake godine dok nije dovela do scenarija koji upravo gleda. Ostatak grada bio je potopljen. Sve one visoke, nepobjedive zgrade gušile su se pod vodom bez ikakve šanse za spas. Nalazila se u sred apokalipse. Jedini bijeg od stvarnosti za nju je predstavljao album sa slikama koji joj je pripadao njenoj baki. Najviše je voljela one na kojima je zabilježen nedjeljni piknik u parku punom zelenila i visokih drveća uz izobilje hrane, ozarena i neumorna lica dvadesetogodišnjaka. Voljela je i slike sa ljetovanja na kojima su prikazane predivne obale mora i otoci koji su sada postali neka vrsta mita poput Atlantide. Stojeći tako u sred ničega, sa sjećanjima koja čak i ne pripadaju njoj, pitala se zbog čega je njena generacija osuđena na ovakav život. Zbog čega je priroda toliko naljutila čovjeka da ju je počeo zapostavljati i uništavati. Voljela bi da je rođena u vrijeme kada je još uvijek mogla nešto poduzeti i spasiti Zemlju dok još ima načina. Sada ne bi živjela okružena zrakom koji ne može ni udisati, tmurnim oblacima, bolestima i siromaštvom. Živjela bi u okolini gdje je dozvoljeno posjećivati druge gradove, plivati, kupovati hranu i vodu kada god to poželi, dišući punim plućima.