Ispovijest jednog kestena
700
Živimo u vremenu u kojem kao da su u većini ljudi koji ne vole drveće, a obožavaju beton. Istovremeno, zagađenost zraka je u porastu i svako drvo bismo trebali čuvati kao najveće blago. Nažalost, rijetki su oni koji razmišljaju na taj način.
Juče su me posjekli. Rekli su da sam truo iznutra i da ću se srušiti na ulicu ako me ne posijeku. Rekli su da ću možda nekog tako ubiti pa je bolje da to spriječe.
Ali, nisu rekli da se novi vlasnik kuće žalio da mu zaklanjam sunce i da mu je mračno u sobi zbog mene.
Vidiš, nekad se to što pravim hlad cijenilo kao vrlina. Stari stanari su uživali u mom hladu. Ne znam koliko puta sam ih čuo kako me hvale što sam tako veliki i što zahvaljujući meni imaju prirodnu hladovinu u sobi.
- “Ne treba nam klima”, govorili su. “Šta će nam klima pored našeg dragog kestena. On nas najbolje hladi”.
Nekad su moje vještine bile na cijeni, ali - sve se promijenilo. Kad su stari vlasnici kuće pored ove ceste umrli, a njihova djeca morala istu prodati jer su ih životi odveli daleko, pomislio sam da bi i za mene mogla doći teška vremena.
Činjenica, više sam strahovao da će me ošišati, kao ove drugare niže u ulici. Srezali su im grane, kažu tako treba da se bolje razviju i rastu. Meni se to nimalo ne dopada jer kad drvetu odsijeku grane, šta od njega ostane? Obični balvan. Nije nam priroda grane dala uzalud - njima mašemo pticama ili pravimo hlad. Ovo što poslije izraste direktno iz stabla izgleda smiješno i draže mi je da su me skroz ubili nego od mene napravili prikazu. Naživio sam se, vala. Nešto više od 100 godina je fin životni vijek čak i za jedno drvo.
A svega sam se nagledao. Pamtim čak i kad nisam bio okovan asfaltom, nego sam rastao okružen travom i da, većinom blatom jer je uvijek ovuda prolazio put. Nekad ovom ulicom nije za cijelu godinu prolazilo ljudi kao danas za jedan dan. To su bili dani - mir i tišinu su narušavale samo ptice, vjetar i kiša. Ponekad ljudi, samo u prolazu i samo kad bi se željeli skloniti od sunca i odmoriti od dugog hodanja.
Pamtim i ratove. Onaj prvi nisam bio siguran da ću preživjeti. Ipak sam tad bio mlad i nejak - metak me mogao slomiti. Srećom se nisu velike borbe ovdje dešavale pa sam pretekao.
Drugi je bio gadniji. Nagledao sam se vojski tokom te četiri godine. Sklanjali su se u moju hladovinu ljeti, a jedne zime je malo falilo da me iscijepaju i nalože da bi se ugrijali. Ne znam ni sam šta me je spasilo, valjda ih je neka žurba odvela dalje pa sam preživio.
Onda je stigao asfalt i put i kuća tu pored. I ta divna porodica koju sam pratio godinama - od najstarijih do unučadi koja su kuću prodala. Stvarno su me voljeli. Čak su me znali povremeno i zagrliti. Oni su me i spasili kad se asfaltirala ulica. Nisu dali da me posijeku, nego su me branili i natjerali ljude da me zaštite i ostave tu. Zato sam bio zahvalan i trudio se da im vraćam ljubav praveći hlad i trudeći se da izgledam što ljepše, da bi i njima pogled iz kuće bio lijep.
U ovom posljednjem ratu sam vidio tenkove, avione i neljude gore nego ikad. Vidio sam kolone izbjeglica i tugu u očima onih kojima se život tumbe okrenuo i koji su ostavili sve što su imali, samo da spasu goli život. Neki od njih su boravili u kući pored. Bili su rođaci domaćina i tu su ostali sve dok se rat nije završio. Poslije sam čuo da su se vratili u svoje mjesto i da su morali život ponovo graditi od početka. Od kuće im ostali samo temelji.
I eto, tri rata mi nisu mogla ništa, ali ne preživjeh ovo poslije. Ne znam šta se tačno promijenilo, ali znam da su danas u većini ljudi koji baš nikako ne vole prirodu. Evo, sva dvorišta koja ja vidim sa svoje pozicije su ljudi asfaltirali. Uglavnom su to neki novi stanari jer su kuće prodate - odlazilo se i zbog rata, a ni ovaj mir izgleda nije mnogima dobra donio. Sva ta dvorišta koja su prije bila travnata i koja su ljudi kosili i održavali su sad pod betonom. Čuo sam da kažu kako je lakše - pospeš vodom i sve sređeno, a onako moraš stalno održavati travu.
Možda je lakše, ali daleko od tog da je bolje. Da nije tako ne bi ljudi bježali pod moje i krošnje mojih drugara da se sakriju od sunca.
Druga su danas vremena. Nisam ljut ili ogorčen zbog toga što su me ubili pa da zato ovako govorim. Stvarno je tako - nikad više nisam vidio svađa i galame, buke i nekakve ljutine koja izbija iz ljudi. Rijetkost je vidjeti nasmijanog čovjeka, nekog ko je bezbrižan i ko se raduje svemu oko sebe. Samo djeca i to ona najmlađa su takva. Čim malo narastu natovare i njima brige, pa u školu idu smrknuti i zabrinuti.
Teško je to meni bilo gledati, zato mi nije žao što su me posjekli. Valjda je i moje vrijeme konačno isteklo. I nije problem ni to što ću samo poslužiti za ogrjev i izgoriti i što neću završiti kao neki komad namještaja, da još malo služim na ovom svijetu.
Krivo mi je samo što lažu i što su rekli da sam truo i da predstavljam opasnost. Ako već svijet pokoravate silom, onda bar budite toliko fer da govorite istinu.
Pogledajte sve priče
Ali, nisu rekli da se novi vlasnik kuće žalio da mu zaklanjam sunce i da mu je mračno u sobi zbog mene.
Vidiš, nekad se to što pravim hlad cijenilo kao vrlina. Stari stanari su uživali u mom hladu. Ne znam koliko puta sam ih čuo kako me hvale što sam tako veliki i što zahvaljujući meni imaju prirodnu hladovinu u sobi.
- “Ne treba nam klima”, govorili su. “Šta će nam klima pored našeg dragog kestena. On nas najbolje hladi”.
Nekad su moje vještine bile na cijeni, ali - sve se promijenilo. Kad su stari vlasnici kuće pored ove ceste umrli, a njihova djeca morala istu prodati jer su ih životi odveli daleko, pomislio sam da bi i za mene mogla doći teška vremena.
Činjenica, više sam strahovao da će me ošišati, kao ove drugare niže u ulici. Srezali su im grane, kažu tako treba da se bolje razviju i rastu. Meni se to nimalo ne dopada jer kad drvetu odsijeku grane, šta od njega ostane? Obični balvan. Nije nam priroda grane dala uzalud - njima mašemo pticama ili pravimo hlad. Ovo što poslije izraste direktno iz stabla izgleda smiješno i draže mi je da su me skroz ubili nego od mene napravili prikazu. Naživio sam se, vala. Nešto više od 100 godina je fin životni vijek čak i za jedno drvo.
A svega sam se nagledao. Pamtim čak i kad nisam bio okovan asfaltom, nego sam rastao okružen travom i da, većinom blatom jer je uvijek ovuda prolazio put. Nekad ovom ulicom nije za cijelu godinu prolazilo ljudi kao danas za jedan dan. To su bili dani - mir i tišinu su narušavale samo ptice, vjetar i kiša. Ponekad ljudi, samo u prolazu i samo kad bi se željeli skloniti od sunca i odmoriti od dugog hodanja.
Pamtim i ratove. Onaj prvi nisam bio siguran da ću preživjeti. Ipak sam tad bio mlad i nejak - metak me mogao slomiti. Srećom se nisu velike borbe ovdje dešavale pa sam pretekao.
Drugi je bio gadniji. Nagledao sam se vojski tokom te četiri godine. Sklanjali su se u moju hladovinu ljeti, a jedne zime je malo falilo da me iscijepaju i nalože da bi se ugrijali. Ne znam ni sam šta me je spasilo, valjda ih je neka žurba odvela dalje pa sam preživio.
Onda je stigao asfalt i put i kuća tu pored. I ta divna porodica koju sam pratio godinama - od najstarijih do unučadi koja su kuću prodala. Stvarno su me voljeli. Čak su me znali povremeno i zagrliti. Oni su me i spasili kad se asfaltirala ulica. Nisu dali da me posijeku, nego su me branili i natjerali ljude da me zaštite i ostave tu. Zato sam bio zahvalan i trudio se da im vraćam ljubav praveći hlad i trudeći se da izgledam što ljepše, da bi i njima pogled iz kuće bio lijep.
U ovom posljednjem ratu sam vidio tenkove, avione i neljude gore nego ikad. Vidio sam kolone izbjeglica i tugu u očima onih kojima se život tumbe okrenuo i koji su ostavili sve što su imali, samo da spasu goli život. Neki od njih su boravili u kući pored. Bili su rođaci domaćina i tu su ostali sve dok se rat nije završio. Poslije sam čuo da su se vratili u svoje mjesto i da su morali život ponovo graditi od početka. Od kuće im ostali samo temelji.
I eto, tri rata mi nisu mogla ništa, ali ne preživjeh ovo poslije. Ne znam šta se tačno promijenilo, ali znam da su danas u većini ljudi koji baš nikako ne vole prirodu. Evo, sva dvorišta koja ja vidim sa svoje pozicije su ljudi asfaltirali. Uglavnom su to neki novi stanari jer su kuće prodate - odlazilo se i zbog rata, a ni ovaj mir izgleda nije mnogima dobra donio. Sva ta dvorišta koja su prije bila travnata i koja su ljudi kosili i održavali su sad pod betonom. Čuo sam da kažu kako je lakše - pospeš vodom i sve sređeno, a onako moraš stalno održavati travu.
Možda je lakše, ali daleko od tog da je bolje. Da nije tako ne bi ljudi bježali pod moje i krošnje mojih drugara da se sakriju od sunca.
Druga su danas vremena. Nisam ljut ili ogorčen zbog toga što su me ubili pa da zato ovako govorim. Stvarno je tako - nikad više nisam vidio svađa i galame, buke i nekakve ljutine koja izbija iz ljudi. Rijetkost je vidjeti nasmijanog čovjeka, nekog ko je bezbrižan i ko se raduje svemu oko sebe. Samo djeca i to ona najmlađa su takva. Čim malo narastu natovare i njima brige, pa u školu idu smrknuti i zabrinuti.
Teško je to meni bilo gledati, zato mi nije žao što su me posjekli. Valjda je i moje vrijeme konačno isteklo. I nije problem ni to što ću samo poslužiti za ogrjev i izgoriti i što neću završiti kao neki komad namještaja, da još malo služim na ovom svijetu.
Krivo mi je samo što lažu i što su rekli da sam truo i da predstavljam opasnost. Ako već svijet pokoravate silom, onda bar budite toliko fer da govorite istinu.
