Žrvanj
5
Vodenički točak i dalje logrnja kao nekada, ali, istina, nešto rijeđe. Toni, vlasnik tog drvenog zdanja, sjeća se kako su na samo stotinu metara od njegove vodenice bile još dvije. Njih su, za razliku od njegove koju je pokretao prirodan pad, činili funkcionalnim prokopani potoci koji su gonili žrvanj da melje stalno. Tonijev čitav život vezan je za rijeku. Hranio se pastrmkom i za vrijeme mrsnih
U hladu platana, kraj same obale rijeke, danas je mala drvena vodenica, s točkom položenim direktno u rijeku. Vodenički točak i dalje logrnja kao nekada, ali, istina, nešto rijeđe. Toni, vlasnik tog drvenog zdanja, sjeća se kako su na samo stotinu metara od njegove vodenice bile još dvije. Njih su, za razliku od njegove koju je pokretao prirodan pad, činili funkcionalnim prokopani potoci koji su gonili žrvanj da melje stalno. Tonijev čitav život vezan je za rijeku. Hranio se pastrmkom i za vrijeme mrsnih dana, i uzimao od samljevenog žita dio kada mušterija nije imao drugačije da plati. Kako kaže, i tokom godina gladi, on nije mnogo brinuo, rijeka mu je davala sve što mu treba. Njegovim drugovima nizvodno rijeka, ipak, nije bila sve. Izrodila se djeca, krenula u škole, pa su svi zajedno sišli u grad ostavivši vremenu da presudi ostavljenim zdanjima. Propala su brzo, drvo kao lepenka se natopilo vlagom, krov propustio, a voda iz potoka se otela i ostavila zemljom zatrpan točak. Vremenom, privikao se na samoću, jer, sem odlaska komšija, pod ostruge i šikaru se poviše nekadašnja žitna polja, i domaćini postaše podstanari, livničari i magacioneri.
Toniju je majka, za vrijeme njegovog djetinjstva, pripovjedala o raznoraznim zgodama i nezgodama u i oko vodenice. Tu su se znali noći okupljati demoni i svakorazni zli dusi, džini i utvare, i nezvani posjetioci bi nestajali bez traga, kao prah pod kamenom što se okreće. Mlinar, razumije se, nije noćevao u vodenici. Bilo da su brašnjavi miševi ili vještice proizvodile škripu dasaka, prijetnja nije bila za potcijeniti, a i čemu bi bila sva ta priča da ničega nije bilo. Znalo se desiti da i preko dana kakav deran, pokraj vodenice, uhvati omaju i da se omađijan probudi, nekog idućeg dana, usred desetog sela. Ipak, te priče nisu mogle Tonija da uplaše, išao je ujutru za ocem, u mlin, i u džaku nosio pijetla, jer bio je ubjeđen u pozitivan magijski učinak tog pernatog bića. Još čuva talisman koji mu je poklonila majka, protiv čini od nečistih sila, čime ga osmjelila da skrene misli od saznanja koja je imao o zbivanjima iz priča koje je slušao.
Imao je dragu, ali, duboko udahnuvši, dodaje, nisu imali pravu priliku. Nju je prevarila smrt, a njega je život, ali neće on da se žali, pa žuri da skrene na ono što ga mnogo kraće muči, ali barem jednako duboko. Kaže – gadan je ovo vakat, pohlepa se umnožila preko svake mjere, a tehnika napredovala pa pohlepi olakšava prigrabiti sve na što se ova namjeri. Vodenica je preživjela tri rata, netaknuta. Nije vidjela ni jedne armije, niti uniformisano lice, svi biše umiveni i nenaoružani. Dolazili su ribolovci, i planinari, znali smo posjediti, prozboriti, peći rakove i gljive, i na kraju bi odlazili, svako svojoj kući, olakšani susretom bez ijedne neprijatnosti. Onda su došli neki drugi ljudi, zagledali, premjeravali, tabajući obalom uzvodno. Poslije njih dođoše još jedni, i posjediše, bi im čudno vidjeti đeda samog u mlinu do kojeg slabo ko dolazi. Oni će uskoro da grade, neku malu hidrocentralu, i kažu da će rijeku staviti u cijev. Sva voda u cijev, rijeka u cjevčicu kao da je to njihova voda a ne voda svih žednih bića. Ali šta starac može, gleda kako se približava taj momenat kada će okopnjeti vodotok, i kad će znak upozorenja na visoki napon – lobanja i munja biti vizuelna potvrda onog što se dogodilo. Ta rijeka melje život u rijeci i proizvod te smrti nikom nije neophodan, te dolazi umjesto vodenice koja je služila svakom insanu. Vremena se mijenjaju. Demoni, vještice i džini više ne trebaju vodenicu, jer slobodno hodaju i šire smrt neometano. Kada okopni rijeka, ko zna kako će se okretati točak, hoće li biti vode, hoće li biti ribe i hoće li Toni, po stare dane, osjetiti gladi.
Na tu pomisao Toni ima reći da mu je žao nas, jer on je živio dobro. Disao je punim plućima, jeo je koliko mu treba i pio koliko mu je godilo, nije stajao u redovima ni strepio za posao. On brine za „djecu“ koja se ne sjećaju rose ni jeseni, i koja u kišovitoj zemlji okupanoj suncem sjede u svojim kolibama dok im livade korov uzima i rijeke im zajažene ubacuju u cijevi iz kojih ne izlazi ništa sem mirisa pohlepe i praznine koja nam svima izvjesno predstoji.
Pogledajte sve priče
Toniju je majka, za vrijeme njegovog djetinjstva, pripovjedala o raznoraznim zgodama i nezgodama u i oko vodenice. Tu su se znali noći okupljati demoni i svakorazni zli dusi, džini i utvare, i nezvani posjetioci bi nestajali bez traga, kao prah pod kamenom što se okreće. Mlinar, razumije se, nije noćevao u vodenici. Bilo da su brašnjavi miševi ili vještice proizvodile škripu dasaka, prijetnja nije bila za potcijeniti, a i čemu bi bila sva ta priča da ničega nije bilo. Znalo se desiti da i preko dana kakav deran, pokraj vodenice, uhvati omaju i da se omađijan probudi, nekog idućeg dana, usred desetog sela. Ipak, te priče nisu mogle Tonija da uplaše, išao je ujutru za ocem, u mlin, i u džaku nosio pijetla, jer bio je ubjeđen u pozitivan magijski učinak tog pernatog bića. Još čuva talisman koji mu je poklonila majka, protiv čini od nečistih sila, čime ga osmjelila da skrene misli od saznanja koja je imao o zbivanjima iz priča koje je slušao.
Imao je dragu, ali, duboko udahnuvši, dodaje, nisu imali pravu priliku. Nju je prevarila smrt, a njega je život, ali neće on da se žali, pa žuri da skrene na ono što ga mnogo kraće muči, ali barem jednako duboko. Kaže – gadan je ovo vakat, pohlepa se umnožila preko svake mjere, a tehnika napredovala pa pohlepi olakšava prigrabiti sve na što se ova namjeri. Vodenica je preživjela tri rata, netaknuta. Nije vidjela ni jedne armije, niti uniformisano lice, svi biše umiveni i nenaoružani. Dolazili su ribolovci, i planinari, znali smo posjediti, prozboriti, peći rakove i gljive, i na kraju bi odlazili, svako svojoj kući, olakšani susretom bez ijedne neprijatnosti. Onda su došli neki drugi ljudi, zagledali, premjeravali, tabajući obalom uzvodno. Poslije njih dođoše još jedni, i posjediše, bi im čudno vidjeti đeda samog u mlinu do kojeg slabo ko dolazi. Oni će uskoro da grade, neku malu hidrocentralu, i kažu da će rijeku staviti u cijev. Sva voda u cijev, rijeka u cjevčicu kao da je to njihova voda a ne voda svih žednih bića. Ali šta starac može, gleda kako se približava taj momenat kada će okopnjeti vodotok, i kad će znak upozorenja na visoki napon – lobanja i munja biti vizuelna potvrda onog što se dogodilo. Ta rijeka melje život u rijeci i proizvod te smrti nikom nije neophodan, te dolazi umjesto vodenice koja je služila svakom insanu. Vremena se mijenjaju. Demoni, vještice i džini više ne trebaju vodenicu, jer slobodno hodaju i šire smrt neometano. Kada okopni rijeka, ko zna kako će se okretati točak, hoće li biti vode, hoće li biti ribe i hoće li Toni, po stare dane, osjetiti gladi.
Na tu pomisao Toni ima reći da mu je žao nas, jer on je živio dobro. Disao je punim plućima, jeo je koliko mu treba i pio koliko mu je godilo, nije stajao u redovima ni strepio za posao. On brine za „djecu“ koja se ne sjećaju rose ni jeseni, i koja u kišovitoj zemlji okupanoj suncem sjede u svojim kolibama dok im livade korov uzima i rijeke im zajažene ubacuju u cijevi iz kojih ne izlazi ništa sem mirisa pohlepe i praznine koja nam svima izvjesno predstoji.
