SiZ sport i zabava
7
Vještački napravljen nasip u cilju regulisanja toka rijeke Sane, koji naselje i stanovništo štiti od poplava.
Nasip je vremenom postao omiljeno mjesto okupljanja mladih, koji vole prirodu i druženje.
Nasip je vremenom postao omiljeno mjesto okupljanja mladih, koji vole prirodu i druženje.
NASIP
smo ga zvali
Brežuljak koji je napravljen duž desne obale toka rijeke Sane, da zaštiti stanovništvo od poplave.
Nasip, kako smo ga zvali.
Mjesto je u centru grada, sakriveno od naselja i kuća.
Mjesto gdje su se okupljali mladi i napajale duše.
Nasip je čuvao naše tajne.
Ljudi su oduvijek bili vezani za prirodu i svaki čovjek ima svoju ekološku priču. Moja je vezana za jedan nasip koji je dugo vremena bio moj najbolji prijatelj, kojem sam mogao ispričati svoje probleme i podijeliti s njim svoje brige, a da to niko drugi ne sazna.
Nasip, kako smo ga zvali, mjesto je s kojeg se dobro vidjelo naselje i kuće, okupljali mladi i napajale duše. Tu bi nestajale sve brige koje su mogle tištiti malena i nejaka dječija pleća, odatle se pogled činio bistrijim i jasnijim, a svaka tuga imala je drukčiji okus.
Kao osmoškolci smo svakoga proljeća organizovano čistili i uređivali nasip.
Kao srednjoškolci smo koristili slobodno vrijeme da se sakrijemo u ljepoti i tišini prirode.
Nasip je znao sve tajne našeg mjesta i bio je liječnik naših duša. Dani su na tom mjestu imali drugačiju sliku, a noći su bile tiše i mirnije. Vrijeme je sporije prolazilo. Neki čudan magnet imao je taj nasip dok je uspijevao toliko dugo da privlači mlade sebi.
Kako je vrijeme prolazilo a mi odrastali, veza sa nasipom je bila sve slabija.
Moderni život i godine učinile su svoje, a mjesto okupljanja sada su postale vrele gradske ulice, buka je zamijenila tišinu prirode, a ogromne betonske građevine nisu slale niti primale nikakve poruke, samo su ćutale nijemo posmatrale.
Kad su se javile prve brige koje adolescenti imaju, više nije bilo tog nasipa, da ih s njim podijelimo i tada smo shvatili vrijednost prirode i blagodati koje nam ona daje.
S vremenom smo se ponovo znali okupiti na nasipu da evociramo uspomene i oživimo sjećanja na sretne dane provedene na nasipu. Okupili bi se tako i sjeli u krug, te pričali o našem djetinjstvu i svim onim dogodovštinama koje smo doživljavali.
Bila je to nova prilika da majku prirodu iznova doživimo i bolje shvatimo njenu vrijednost. Ekologija nam je svima postala bitan segment života a da toga nismo bili ni svjesni.
Usporedili smo i analizirali naš gradski život sa životom u prirodi i svi zajedno došli do zaključka da ništa ne može zamijeniti naš nasip, ali smo se ipak na kraju pomirili sa sudbinom i pronašli alternativu u gradskim zidinama i betonskim konstrukcijama.
Novo mjesto okupljanja sada je bio jedan zidić, koji je dobro igrao ulogu nasipa i primao sve naše emocije i udarce života.
Na tom zidu su nastale prve ljubavi, izrodili se prvi brakovi i sklopljena nova prijateljstva.
Starom društvu je puno nedostajao nasip,
a vjerujem da smo i mi njemu.
Čudno je to kako priroda ne govori, a ipak nas sve dobro razumije. Ona nam je dobar prijatelj, čuva naše zdravlje, našim očima i dušama pruža zadovoljstvo i užitak gledanja u njene blagodati.
Kako više odrastamo sve smo više vezani za nju i sve se više njoj vraćamo.
Možda je to razlog zbog kojeg se čovjek, što je stariji, sve više vraća prirodi i sve više boravi u njoj a sve manje u gradovima.
Čuvajmo prirodu
i brinimo se o njoj,
ona će nam to znati vratiti
i biti uvijek uz nas!
Admir Jakupović
Pogledajte sve priče
smo ga zvali
Brežuljak koji je napravljen duž desne obale toka rijeke Sane, da zaštiti stanovništvo od poplave.
Nasip, kako smo ga zvali.
Mjesto je u centru grada, sakriveno od naselja i kuća.
Mjesto gdje su se okupljali mladi i napajale duše.
Nasip je čuvao naše tajne.
Ljudi su oduvijek bili vezani za prirodu i svaki čovjek ima svoju ekološku priču. Moja je vezana za jedan nasip koji je dugo vremena bio moj najbolji prijatelj, kojem sam mogao ispričati svoje probleme i podijeliti s njim svoje brige, a da to niko drugi ne sazna.
Nasip, kako smo ga zvali, mjesto je s kojeg se dobro vidjelo naselje i kuće, okupljali mladi i napajale duše. Tu bi nestajale sve brige koje su mogle tištiti malena i nejaka dječija pleća, odatle se pogled činio bistrijim i jasnijim, a svaka tuga imala je drukčiji okus.
Kao osmoškolci smo svakoga proljeća organizovano čistili i uređivali nasip.
Kao srednjoškolci smo koristili slobodno vrijeme da se sakrijemo u ljepoti i tišini prirode.
Nasip je znao sve tajne našeg mjesta i bio je liječnik naših duša. Dani su na tom mjestu imali drugačiju sliku, a noći su bile tiše i mirnije. Vrijeme je sporije prolazilo. Neki čudan magnet imao je taj nasip dok je uspijevao toliko dugo da privlači mlade sebi.
Kako je vrijeme prolazilo a mi odrastali, veza sa nasipom je bila sve slabija.
Moderni život i godine učinile su svoje, a mjesto okupljanja sada su postale vrele gradske ulice, buka je zamijenila tišinu prirode, a ogromne betonske građevine nisu slale niti primale nikakve poruke, samo su ćutale nijemo posmatrale.
Kad su se javile prve brige koje adolescenti imaju, više nije bilo tog nasipa, da ih s njim podijelimo i tada smo shvatili vrijednost prirode i blagodati koje nam ona daje.
S vremenom smo se ponovo znali okupiti na nasipu da evociramo uspomene i oživimo sjećanja na sretne dane provedene na nasipu. Okupili bi se tako i sjeli u krug, te pričali o našem djetinjstvu i svim onim dogodovštinama koje smo doživljavali.
Bila je to nova prilika da majku prirodu iznova doživimo i bolje shvatimo njenu vrijednost. Ekologija nam je svima postala bitan segment života a da toga nismo bili ni svjesni.
Usporedili smo i analizirali naš gradski život sa životom u prirodi i svi zajedno došli do zaključka da ništa ne može zamijeniti naš nasip, ali smo se ipak na kraju pomirili sa sudbinom i pronašli alternativu u gradskim zidinama i betonskim konstrukcijama.
Novo mjesto okupljanja sada je bio jedan zidić, koji je dobro igrao ulogu nasipa i primao sve naše emocije i udarce života.
Na tom zidu su nastale prve ljubavi, izrodili se prvi brakovi i sklopljena nova prijateljstva.
Starom društvu je puno nedostajao nasip,
a vjerujem da smo i mi njemu.
Čudno je to kako priroda ne govori, a ipak nas sve dobro razumije. Ona nam je dobar prijatelj, čuva naše zdravlje, našim očima i dušama pruža zadovoljstvo i užitak gledanja u njene blagodati.
Kako više odrastamo sve smo više vezani za nju i sve se više njoj vraćamo.
Možda je to razlog zbog kojeg se čovjek, što je stariji, sve više vraća prirodi i sve više boravi u njoj a sve manje u gradovima.
Čuvajmo prirodu
i brinimo se o njoj,
ona će nam to znati vratiti
i biti uvijek uz nas!
Admir Jakupović
