Slušaj Vrbas dok govori!
898
Kad bi priroda mogla govoriti, da li bi sretno zakliktala ili bi tužno uzdahnula? Ovo je priča o Vrbasu kojem je dosadilo da prihvata sve ono što ljudima predstavlja višak. Umoran i nejak pripovijeda nam o svemu što preživljava sa nadom da će probuditi savjest barem jednog čovjeka.
Zelenilom se boje daljine, boja im sve izražajnija biva, a u njima jedno dijete torbu sprema. Kroji se staza za put u jednom smjeru. Sve treperi od radosti rađanja. Zec planinom odjekuje muzika uzbuđenosti i sreće. Bol se ne sluti ali dolazi da Dječaka isprati. Hoće li nazad ili u korak s dječačkim snom? Niko ne zna.
Samo kroz maglu pamtim izvor iz kojeg potekoh, a i to malo čega se sjećam čini da opet poželim da mu se vratim. Mislio sam da odlazak znači sloboda, da će sreća ploviti mojim tokom kad jednom na put krenem. Ljudi su u mojim očima bili golemi, posebna stvorenja što hode kud god srce naredi. Nažalost, njihova srca hladnija su od zime koja želi u led da me pretvori. Želje koje umiru i rađaju se u njihovim, na oko lijepim glavama, uglavnom naštete grani koja se nadvila nad mojim valovima svaki put kad me sunce zamorilo, ili cvijetu čiji miris me obradovao kad bijah odveć umoran, prolazeći mojim Vakufom. Oni su tako slobodni, čak nemaju ni korito kojim im je suđeno teći, a opet generacijama ostaju isti. Kao da mi godinama ista lica prilaze i ostavljaju mome domu onu što u svome nikada ne bi držali. Valjda se i odnos prema prirodi, baš kao i boja očiju, nasljeđuje od roditelja.
Ponekad dok tečem ugledam zvijezdu koja pada i zaželim jedinu želju koju imam. Zatvorim oči i zamšljam svoju gordost dok bacam sa sebe ovaj teret kojeg moram nositi. U njemu ima vrećica što su nekad bile ispunjene hranom, ima drva što nekome ne bijahu dovoljno dobra za ogrijev, ima starih cipela, iznosanih haljina i svega što ljudima bude teško spustiti u obližnji kontejner. Zbog jednog djeteta koje samo kaže “mrsko mi je” mene ljutite mame nerijetko gađaju sa prozora crnim vrećama koje sa mnom plove evo i sad dok vam ovo pričam.
Sve što nosim bih jednog kišovitog dana vratio da mi nije žao onih zelenih livada i djece što po njima veselo trče. Teško mi je i zbog onih dobrih ljudi što u cekerima nose voće s pijace i djecu s prvim korakom nauče da sve ima svoje mjesto, pa tako i otpad. A opet, čini mi se, najteže mi pada činjenica da bi to sve opet čistili oni koji zagrnu nogavice, pa se dive mojoj ljepoti nakon što me bar malo oslobode teškoća o kojima svaki dan pripovijedam mostovima.
Da sam bar jak kao nekad da se usprotivim vjetru i stvaram prizore koje će pamtiti djeca iz mahale. Snagu ostavljam hidroelektranama nadajući se da ću je dobiti nazad. Kamo sreće da priroda dobija od ljudi bar dio onog što im pruža.
A ja bih tako mnogo pružao da ne smrdim na neodgovornost uglađenih građana. Svaki dan bih se veselio nestašnoj djeci koja pobjegnu od roditeljskih očiju da bi se u mojoj bistroj vodi kupala. Redovno bih gledao neuspjele pokušaje plivanja i prve radosti skakanja sa drveća što nad mojom netaknutom bojom bdiju. Ali, ništa novo se ne rađa pred mojim sumornim očima. Moj pogled odavno je prikovan na iste prizore što me jednom rastužiše. I evo, ovaj huk što puštam, u tugu je odijeven i druge presvlake nema. A nekad je tako blistao.
Rado se prisjetim da sam bez ustezanja grlio gradove, ali moj zagrljaj sve manji je. I za to krivim samo ljude. Postoje mjesta u kojima sam još uvijek drag gost kojem se mještani dive i u tome leži razlog zbog kojeg trpim sve nepravde koje se lome na mojim leđima.
Ja, Vrbas… nekad bijah ogledalo ljepote. Bijah i snažna rijeka što mnogim dolinama putuje. Postadoh samo voda što tužno huči dok prolazi kraj ljudi gluhih za osjećaje. Postadoh samo rijeka što živi od čekanja da se u drugu rijeku ulije.
Možda si baš ti ona bol što korača s\' Dječakom. Ko god da si, pripazi Vrbas, pomiluj Savu i Sanu, prigrli Neretvu. Ne poklanjaj im ono što ne želiš da se tebi poklanja. Čuvaj ono što je oko tebe, samo tako ćeš sačuvati ono u tebi.
Pogledajte sve priče
Samo kroz maglu pamtim izvor iz kojeg potekoh, a i to malo čega se sjećam čini da opet poželim da mu se vratim. Mislio sam da odlazak znači sloboda, da će sreća ploviti mojim tokom kad jednom na put krenem. Ljudi su u mojim očima bili golemi, posebna stvorenja što hode kud god srce naredi. Nažalost, njihova srca hladnija su od zime koja želi u led da me pretvori. Želje koje umiru i rađaju se u njihovim, na oko lijepim glavama, uglavnom naštete grani koja se nadvila nad mojim valovima svaki put kad me sunce zamorilo, ili cvijetu čiji miris me obradovao kad bijah odveć umoran, prolazeći mojim Vakufom. Oni su tako slobodni, čak nemaju ni korito kojim im je suđeno teći, a opet generacijama ostaju isti. Kao da mi godinama ista lica prilaze i ostavljaju mome domu onu što u svome nikada ne bi držali. Valjda se i odnos prema prirodi, baš kao i boja očiju, nasljeđuje od roditelja.
Ponekad dok tečem ugledam zvijezdu koja pada i zaželim jedinu želju koju imam. Zatvorim oči i zamšljam svoju gordost dok bacam sa sebe ovaj teret kojeg moram nositi. U njemu ima vrećica što su nekad bile ispunjene hranom, ima drva što nekome ne bijahu dovoljno dobra za ogrijev, ima starih cipela, iznosanih haljina i svega što ljudima bude teško spustiti u obližnji kontejner. Zbog jednog djeteta koje samo kaže “mrsko mi je” mene ljutite mame nerijetko gađaju sa prozora crnim vrećama koje sa mnom plove evo i sad dok vam ovo pričam.
Sve što nosim bih jednog kišovitog dana vratio da mi nije žao onih zelenih livada i djece što po njima veselo trče. Teško mi je i zbog onih dobrih ljudi što u cekerima nose voće s pijace i djecu s prvim korakom nauče da sve ima svoje mjesto, pa tako i otpad. A opet, čini mi se, najteže mi pada činjenica da bi to sve opet čistili oni koji zagrnu nogavice, pa se dive mojoj ljepoti nakon što me bar malo oslobode teškoća o kojima svaki dan pripovijedam mostovima.
Da sam bar jak kao nekad da se usprotivim vjetru i stvaram prizore koje će pamtiti djeca iz mahale. Snagu ostavljam hidroelektranama nadajući se da ću je dobiti nazad. Kamo sreće da priroda dobija od ljudi bar dio onog što im pruža.
A ja bih tako mnogo pružao da ne smrdim na neodgovornost uglađenih građana. Svaki dan bih se veselio nestašnoj djeci koja pobjegnu od roditeljskih očiju da bi se u mojoj bistroj vodi kupala. Redovno bih gledao neuspjele pokušaje plivanja i prve radosti skakanja sa drveća što nad mojom netaknutom bojom bdiju. Ali, ništa novo se ne rađa pred mojim sumornim očima. Moj pogled odavno je prikovan na iste prizore što me jednom rastužiše. I evo, ovaj huk što puštam, u tugu je odijeven i druge presvlake nema. A nekad je tako blistao.
Rado se prisjetim da sam bez ustezanja grlio gradove, ali moj zagrljaj sve manji je. I za to krivim samo ljude. Postoje mjesta u kojima sam još uvijek drag gost kojem se mještani dive i u tome leži razlog zbog kojeg trpim sve nepravde koje se lome na mojim leđima.
Ja, Vrbas… nekad bijah ogledalo ljepote. Bijah i snažna rijeka što mnogim dolinama putuje. Postadoh samo voda što tužno huči dok prolazi kraj ljudi gluhih za osjećaje. Postadoh samo rijeka što živi od čekanja da se u drugu rijeku ulije.
Možda si baš ti ona bol što korača s\' Dječakom. Ko god da si, pripazi Vrbas, pomiluj Savu i Sanu, prigrli Neretvu. Ne poklanjaj im ono što ne želiš da se tebi poklanja. Čuvaj ono što je oko tebe, samo tako ćeš sačuvati ono u tebi.
