GED · Zeleni ekonomski razvoj

Postoje oni trenuci u životu koji se dešavaju neočekivano, u jednoj sekundi, dok već u drugoj znaš da će to postati sjećanje koje nikada neće pasti u zaborav. Takvo nešto ti se desilo onda kada je izbio požar u borovoj šumi, na brdu, nedaleko od sela. Bila si isuviše mlada da sivilo gustog dima pomiješanog sa plavetnilom neba pripišeš opasnosti pa si pomislila kako taj spektar boja čini zanimljiv sklad i nije ti bilo jasno zašto odrasli tako zabrinuto gledaju u taj prelijepi prizor. A onda se tom skladu hladnih boja pridružila jedna topla, možda i pretopla crvena. I odjednom ti taj prizor više nije bio toliko lijep jer si znala šta to znači; iza zelenila kojeg si toliko voljela ostat će zagorjeli crni trag. A ti nisi voljela crnu boju kao što nisi voljela strah koji ti se prikradao zajedno sa gustim dimom koji je nekako prevalio tu razdaljinu i našao put do tvojih pluća. Teško udišući zapitala si se kako to vazduh može da boli, te iz ko zna kojeg razloga ti je u sjećanju bljesnula priča o šumama koje pročišćavaju kisik i pomislila si kako je tužno što jedna pred tobom nestaje i što zrak tu više nikada neće biti isti. Posmatrajući odrasle kako užurbano odlaze i dolaze pokušavajući ugasiti plamen koji se, sebi svojstvenom brzinom, sve više širio, vjerovala si da i oni, svako u svom sjećanju, nose prišivenu jednu priču o šumi. Nisi znala da je njihov pokretač strah, a ne želja kao što nisi znala da je ta strašna neman koja je progutala pola borove šume zapravo produkt njihove nemarnosti. Zbog tog nemilog događaja koji je postao bljesak sjećanja svaki put kada zatvorim oči, zabranila sam sebi da u životu ‘zatvaram oči’ na ljudsku ravnodušnost prema prirodi. A nekad mi se čini da je ravnodušnost jedino što izbija iz njihovih postupaka dok grizodušju nema ni traga. Talog ljudske neodgovornosti skuplja se u korita rijeka, isplivava na površinu jezera, miješa se sa lišćem na šumskim putevima, ruši i pali sve pred sobom. Uvijek propovijedamo i pozivamo na mir, a sami vršimo mirni teror nad prirodom i okolinom. Pitam se da li je to kod čovjeka urođena mana da sve olahko shvata i da sve što mu je dato podrazumijeva. Ili kroz život negdje usput, na nekom ćošku pokupi tu oholost i pohlepu te je nosi dalje sa sobom, prosipajući je kao gorki čemer nad onim što nam zapravo najviše treba. Odgovore nikad nisam dobila. Umjesto njih, redaju se samo razočarenja. Iz toga svega izrodila se neprikosnovena želja da se obratim svima, da podignem svoj glas i kažem da je vrijeme da probudimo svoju svijest jer sa njom dolazi i savjest. Ne želim da biram šutnju i toleranciju jer u ovom slučaju nijedno ni drugo ne mogu ništa dobro povući. Neko je jednom rekao da je “priroda jedina knjiga koja na svim listovima nudi mnogo sadržaja”, a mi je svakodnevno i neumorno gužvamo u hartije i ne mogu da se ne zapitam hoće li nas sve prožeti gorko kajanje kad shvatimo da je to bila knjiga čiju je cjelovitost nemoguće povratiti. Stoga želim, najglasnije što mogu, poručiti svima da okoliš trebamo čuvati od nas samih zbog nas samih jer mi smo dio zemlje, a zemlja je dio nas. Postrojiti se kao vojnici na dopustu i ratovati protiv vlastite sujete jer jedino tako možemo pokoriti i druge; lijepim primjerom. U meni još uvijek tinja nada da svijet nije otišao predaleko i da još imamo vremena da sve bude čistije, svježije i humanije. I zato ću ovo pismo što šaljem tebi u prošlost pustiti da odjekne kroz budućnost.