DOK PAMETNI OBILAZE PLANINE, DRUGI IH PREMJEŠTAJU
514
Indijanci su davno kazali da prirodu moramo sačuvati za svoju djecu, unuke, i one koji tek treba da se rode, ali moramo sačuvati prirodu i za one koji ne mogu govoriti u svoje ime, poput ptica, životinja, riba i drveća.
Možda niste znali, ali čak 42 odsto površine Bosne i Hercegovine čine planine. Možemo se pohvaliti sa više od 60 planinskih ljepotica. Teško je reći koja je najprivlačnija, ili najmoćnija! Ipak, možemo reći da je svaka jedinstvena na svoj način i da predstavlja veličanstven prirodni dragulj nastao neprestanim tektonskim haosom. Dozvolite da brzo predstavim neke od njih:-Maglić (2386m) je planina sa najvišim vrhom u BiH. Neko bi rekao da je i najmisterioznija; Planeta Prenj (2123 m), kako je nazivaju njom inspirisani planinari i alpinisti, smatra se najljepšom, najotmjenijom, ali i najsurovijom na cijelom dinarskom gorju. Ovoj kratkoj listi moram pridružiti i bezvremenske ljepotice - Čvrsnicu, Jahorinu, Volujak, Vlašić, Zvijezdu i Bjelašanicu.
ZBOGOM MORE, ODOH U PLANINE
Globalna pandemija korona virusa, koja nas je pogodila ove godine, nehotice je izazvala vraćanje pojedinaca prirodnom habitusu -divljini i planinama. To jeste dobra vijest, ali je u isto vrijeme nužno upozoriti i podići svijest pohodnika da planinske avanture sa sobom nose i specifične okolišne odgovornosti.
Šta to tačno znači?
Obaveza svakog pojedinca i rekreativca planinara je dosljednost kodeksu ponašanja prilagođenom planinskom okruženju. Na planini se moramo ponašati kao gosti. Poštovanje prema okolišu - svakoj biljci, životinji, ptici, ribi, drvetu – je od najveće važnosti. Samo ako pratimo jednostavna pravila, planina i priroda će nam dozvoliti da uživamo u njenoj raskoši i nepreglednim bogatstvima.
Na planini se (ja zaljubljenica u prirodu, ali planinar početnik) osjećam kao da imam društvenu odgovornost prema šumi, malim stablima i žbunovima. Nikada ih ne lomim, ni ne oštećujem. Čak se trudim da se neobičnoj flori divim baš u njenom prirodnom okruženju. Nebrojeno puta sam željela ukrasiti svoj prostor prekrasnim cvjetovima gorskih predjela, no, taman kada bih posegnula rukom da se sebično počastim, sjetila bih se da je upravo to bilje preživljavalo ekstremne temperature, zadivljujuće vjetrove, oštre kiše i vrelo sunce. Ne treba ga nikada pomjerati iz njegovog staništa. Niti ga ikada treba izložiti riziku vatre. Često sam osjećala tugu gledajući opuške od cigareta oko planinskih staza ili nedovoljno zaštićena ognjišta iz čijih se užarenih srca prostire dim tako prijeteći vatrom okolnoj šumi. Gasila sam takve vatre. Ugasite je i vi.
Čak sam odolijevala i žarkoj boji borovnica, kupina i šumskih jagoda. Uostalom, flora i fauna planine su zatvoren sistem, pa ako bih ispraznila riznice bobičastog voća ili orašastih plodova, ostavila bih vjeverice, kosove, srne i puhove praznih stomaka. Također, iskusni planinari su me nesebično učili da ne skrećem sa obilježenih staza. Tako je, uvjerila sam se, najsigurnije za mene, ali i za planinu. Stvaranjem novih staza usporavamo rast biljaka na područjima kojima prođemo. To može biti jedan od preduslova za stvaranje takozvanih erozivnih jaraka. Upravo korijenje biljaka zadržava reljef planine kakvim naše oči ne mogu odoljeti. To nikada ne želim pokvariti.
Onaj ko do sada nije shvatio da priroda ne treba nas, nego mi nju, u strašnoj je zabludi. Kako reče jedan engleski pisac, “nemoguće je u tvrdoj valuti cijeniti osjećaj slobode i bezvremenosti koji nam pružaju planine kada stojimo na visokoj oštrici pod besprijekorno plavim nebom i gledamo oko sebe.” Jedan aforizam kaže da “planine zovu one čija je duša prema njihovoj visini.” Znam da nikada neću biti dostojna njenoj (planinskoj) uzvišenosti, ali smatram se sretnicom –onom koju je planina odlučila pozvati u svoj brlog. Uostalom, čovjek koji je udahnuo zrak sa vrha planine, nije tamo pao s neba.
LJEPOTICE
Znate li kakav je doživljaj pohoditi jednu bh ljepoticu? Na primjer, Zelengoru. Koračati njenim nepreglednim zelenim gorama i okupati se u njenim gorskim očima? Ja znam. Nevjerovatan. Božanstven, a opipljiv. No, ni ja, ili bilo koji drugi čovjek nije dokučio prave riječi kojima bi opisao svu raskoš i ljepotu jednog takvog doživljaja. Morat ćete sami doživjeti. Mnogo je toga što pruža jedna planina. Pa požurite!
Posebna, bistra, glacijalna jezera Zelengore zovu se Gorske oči. Njih devet, a zaštićena su najvišim vrhom Zelengore – Bregočom, visokim 2.014 metara. Raznolika i dobro očuvana staništa Zelengore fantastičan su preduslov za bogat živi svijet. Ova planina dom je za mnoge krupne sisare, zmije, ptice, ljekovito bilje, guste šume i pašnjake.
Rekla bih da Zelengora ima sreću – nalazi se u sklopu Nacionalnog parka, pa je u velikoj mjeri zaštićena od nesavjesnih posjetilaca, koji kao da nekada imaju misiju da unište naša prirodna bogatstva. Zašto je to tako? Nikada neću moći dokučiti.
Ovaj put spomenula sam Zelengoru, ali moram reći da je i svaka druga naša planina vrijedna najljepše ispisanih slova.
Zato je važno skrenuti pažnju na jednu poražavajuću činjenicu – činjenicu da u Bosni i Hercegovini zaštićena područja trenutno pokrivaju samo 3.07% nacionalnog teritorija. Sudeći prema posljednjim informacijama, u Bosni i Hercegovini trenutno se nalazi svega 38 zaštićenih područja. To je i pomalo ironično, posebno zbog toga što bogato prirodno naslijeđe svrstava BiH u red najbogatijih europskih zemalja. No, teritorija zaštićenih područja u zemlji je relativno mala. Postotni udio zaštićenih područja u poređenju sa ukupnom teritorijom BiH je jako nizak i značajno ispod europskog prosjeka. Prema tome, mene ne čudi da je svijest javnosti o zaštiti okoliša, i zaštite biološke raznolikosti na vrlo niskom nivou.
Pomozimo da se što više bh teritorije prekrivene prirodnim bogatstvima, a posebno naših planinskih ljepotica, nađe na listi zaštićenih područja u BiH. Svakim korakom, svakim dahom, svakim pogledom i pokretom glasno pričajmo i velikim slovima ispisujmo da smo mi dio prirode i da je priroda dio nas. Sudbonosan je to odnos. Pa zar se može narušiti? Zar se smije narušiti?
Ne zaboravimo da NACIJA KOJA UNIŠTAVA OKOLIŠ, UNIŠTAVA SEBE.
Pogledajte sve priče
ZBOGOM MORE, ODOH U PLANINE
Globalna pandemija korona virusa, koja nas je pogodila ove godine, nehotice je izazvala vraćanje pojedinaca prirodnom habitusu -divljini i planinama. To jeste dobra vijest, ali je u isto vrijeme nužno upozoriti i podići svijest pohodnika da planinske avanture sa sobom nose i specifične okolišne odgovornosti.
Šta to tačno znači?
Obaveza svakog pojedinca i rekreativca planinara je dosljednost kodeksu ponašanja prilagođenom planinskom okruženju. Na planini se moramo ponašati kao gosti. Poštovanje prema okolišu - svakoj biljci, životinji, ptici, ribi, drvetu – je od najveće važnosti. Samo ako pratimo jednostavna pravila, planina i priroda će nam dozvoliti da uživamo u njenoj raskoši i nepreglednim bogatstvima.
Na planini se (ja zaljubljenica u prirodu, ali planinar početnik) osjećam kao da imam društvenu odgovornost prema šumi, malim stablima i žbunovima. Nikada ih ne lomim, ni ne oštećujem. Čak se trudim da se neobičnoj flori divim baš u njenom prirodnom okruženju. Nebrojeno puta sam željela ukrasiti svoj prostor prekrasnim cvjetovima gorskih predjela, no, taman kada bih posegnula rukom da se sebično počastim, sjetila bih se da je upravo to bilje preživljavalo ekstremne temperature, zadivljujuće vjetrove, oštre kiše i vrelo sunce. Ne treba ga nikada pomjerati iz njegovog staništa. Niti ga ikada treba izložiti riziku vatre. Često sam osjećala tugu gledajući opuške od cigareta oko planinskih staza ili nedovoljno zaštićena ognjišta iz čijih se užarenih srca prostire dim tako prijeteći vatrom okolnoj šumi. Gasila sam takve vatre. Ugasite je i vi.
Čak sam odolijevala i žarkoj boji borovnica, kupina i šumskih jagoda. Uostalom, flora i fauna planine su zatvoren sistem, pa ako bih ispraznila riznice bobičastog voća ili orašastih plodova, ostavila bih vjeverice, kosove, srne i puhove praznih stomaka. Također, iskusni planinari su me nesebično učili da ne skrećem sa obilježenih staza. Tako je, uvjerila sam se, najsigurnije za mene, ali i za planinu. Stvaranjem novih staza usporavamo rast biljaka na područjima kojima prođemo. To može biti jedan od preduslova za stvaranje takozvanih erozivnih jaraka. Upravo korijenje biljaka zadržava reljef planine kakvim naše oči ne mogu odoljeti. To nikada ne želim pokvariti.
Onaj ko do sada nije shvatio da priroda ne treba nas, nego mi nju, u strašnoj je zabludi. Kako reče jedan engleski pisac, “nemoguće je u tvrdoj valuti cijeniti osjećaj slobode i bezvremenosti koji nam pružaju planine kada stojimo na visokoj oštrici pod besprijekorno plavim nebom i gledamo oko sebe.” Jedan aforizam kaže da “planine zovu one čija je duša prema njihovoj visini.” Znam da nikada neću biti dostojna njenoj (planinskoj) uzvišenosti, ali smatram se sretnicom –onom koju je planina odlučila pozvati u svoj brlog. Uostalom, čovjek koji je udahnuo zrak sa vrha planine, nije tamo pao s neba.
LJEPOTICE
Znate li kakav je doživljaj pohoditi jednu bh ljepoticu? Na primjer, Zelengoru. Koračati njenim nepreglednim zelenim gorama i okupati se u njenim gorskim očima? Ja znam. Nevjerovatan. Božanstven, a opipljiv. No, ni ja, ili bilo koji drugi čovjek nije dokučio prave riječi kojima bi opisao svu raskoš i ljepotu jednog takvog doživljaja. Morat ćete sami doživjeti. Mnogo je toga što pruža jedna planina. Pa požurite!
Posebna, bistra, glacijalna jezera Zelengore zovu se Gorske oči. Njih devet, a zaštićena su najvišim vrhom Zelengore – Bregočom, visokim 2.014 metara. Raznolika i dobro očuvana staništa Zelengore fantastičan su preduslov za bogat živi svijet. Ova planina dom je za mnoge krupne sisare, zmije, ptice, ljekovito bilje, guste šume i pašnjake.
Rekla bih da Zelengora ima sreću – nalazi se u sklopu Nacionalnog parka, pa je u velikoj mjeri zaštićena od nesavjesnih posjetilaca, koji kao da nekada imaju misiju da unište naša prirodna bogatstva. Zašto je to tako? Nikada neću moći dokučiti.
Ovaj put spomenula sam Zelengoru, ali moram reći da je i svaka druga naša planina vrijedna najljepše ispisanih slova.
Zato je važno skrenuti pažnju na jednu poražavajuću činjenicu – činjenicu da u Bosni i Hercegovini zaštićena područja trenutno pokrivaju samo 3.07% nacionalnog teritorija. Sudeći prema posljednjim informacijama, u Bosni i Hercegovini trenutno se nalazi svega 38 zaštićenih područja. To je i pomalo ironično, posebno zbog toga što bogato prirodno naslijeđe svrstava BiH u red najbogatijih europskih zemalja. No, teritorija zaštićenih područja u zemlji je relativno mala. Postotni udio zaštićenih područja u poređenju sa ukupnom teritorijom BiH je jako nizak i značajno ispod europskog prosjeka. Prema tome, mene ne čudi da je svijest javnosti o zaštiti okoliša, i zaštite biološke raznolikosti na vrlo niskom nivou.
Pomozimo da se što više bh teritorije prekrivene prirodnim bogatstvima, a posebno naših planinskih ljepotica, nađe na listi zaštićenih područja u BiH. Svakim korakom, svakim dahom, svakim pogledom i pokretom glasno pričajmo i velikim slovima ispisujmo da smo mi dio prirode i da je priroda dio nas. Sudbonosan je to odnos. Pa zar se može narušiti? Zar se smije narušiti?
Ne zaboravimo da NACIJA KOJA UNIŠTAVA OKOLIŠ, UNIŠTAVA SEBE.
