GED · Zeleni ekonomski razvoj

Godina dvije hiljade tristo i neka, ne znam tačno prošlo je toliko dugo od kada se sve izdešavalo. Čak mislim da je neka kasna Jesen ali sve se promjenilo. Dan, noć, vrijeme čak i vazduh. Za njega se borimo. Nismo dugo izlazili na površinu, vama iz prošlosti to je bilo normalno. Ovdje je to luksuz koji se masno plaća. Jednom sam čitao u nekoj otrcanoj knjizi koju još nisu spalili skroz u nekoj ruševini da je neko rekao \" da će neko vrijeme u kojem živi zvati teško a prošlo \"sretno i lahko\". Žudeći za napretkom ugušili smo se u boljem sutra. Kao čovječanstvo nosimo breme, ako se može nazvati ovo tim imenom, malo nas je ostalo od milijardi. Počeli smo da bacamo otrove i udišemo supstance za koje nismo puno znali. Bacali u tlo zbog bolje žetve a majčica priroda nam je vratila. Sada evo desetljećima i više plaćamo . Sjekli smo šume, ispuštali plinove u vazduh uništili svere i evo nas ispod. Pobjegli u Zemlju u njen zagrljaj a bili smo toj majci neprijatelj. Sječom šuma izgubili kisik uništili biljke i fotosintezu. Trošili nemilice gorivo i izbacivali ga u vazduh. Ugljenmonoksid i dioksid puštali iz mašina i šta sve ne još. Sada smo sretni ako nađemo travu ili bar korijen od neke biljke. A imali smo ih toliko. I ovo što imamo čuvamo u nekim bocama i lampom simuliramo Sunce. Ono koje smo zakrili tamnim oblacima otrova naših. Vazduh na Zemlji nije isti više sretni su oni koji su živjeli prije i kretali se po zelenilu i planinskim putevima. Sada su oni prekriveni tamnim smogom. Ništa tu više ne diše. Industrijom smo sravnili sve umjesto da smo potražili ili bar jače se borili za druge oblike energije. Koristili po kućama i gdje god stigli Sunčevu svjetlost, struju koristili iz vode kao pogonsko gorivo. Nastavili bežičnim načinom prenosa podataka. Trebali smo saditi cvijeće po kućama u baštama. Koristiti majku Zemlju za bolje plodove, osluškivati je. Imali smo hranu prirodniju i sve je mirisalo. Sada u ovim godinama jedemo bljutavu, ne ukusnu hranu. Često bacamo ono što uspijemo dobiti kao plod. Zato što smo zatrovali Zemlju pesticidima i otrovima. Zrak nam je najgori pun je čestica koje ne možemo da izbacimo iz pluća. Osjeti se neki miris pa smo smanjili i broj udisaja po minuti. Slabo se krećemo a fizički skoro da smo neaktivni. Da smo sadili više cvjetova i zelenila ? Skupljamo zrak u neke boce koje smo uspjeli sami napraviti rukama. Jednom sedmično izlazimo na površinu tražeći nešto, bilo šta što izgleda ili je približno zelenilu. Kiše su kisele i teške i vodu koju pijemo prerađena je da ubije ono što smo bacali u nju. Kuhamo je dugo pa iz pare izvlačimo kapi. Često jedemo alge ili nešto slično tome malo proteina iz nečega. Ovdje je meso luksuz samo sretni lovci ako nađu nešto na površini što nije baš sasvim podleglo otrovima. Ali to je rijetko. Ne izgledamo mi tako dobro kao vi nekada promijenili smo se u svakom smislu. Ovdje „debelima“ zovemo one koji još imaju koji postotak više masnoće, mišića ili nečega što je potrebno za razvoj. Vazduh težak a mi lahki a nekada je bilo obrnuto. Igramo se ko izlazi gore, ja već dugo nisam bio. Preživljavamo nekako ali kratko. Nema čistog zraka pa ni krvi ostalo možete zaključiti sami. Šta bi mi sve dali za jednu šetnju gradom i po čistom vazduhu. Nikada ne bi krenuli za tehnologijom. Još se sjećam predaka da su govorili \"u zdravom tijelu zdrav duh\". Ej moja mladosti, ej moj cvijete iz bašte i travice koja si bockala i škakiljala po tabanima dok se je bosonogo hodalo po tebi. Nadam se da ćemo samo uspjeti napraviti neku Oazu pa da krenemo sve iz početka jer kraj smo vidjeli, želimo drugu šansu majko naša, srce naše, cvijete mirisni. Volimo te majčice Zemljice.