GED · Zeleni ekonomski razvoj

Moj otac bio je i saobraćajac – kad bi bili radovi na putevima, morao je usmjeravati vozila. I, znao je to vrlo dobro da radi. Živjeli smo na periferiji grada, pa se svaki dan vozio biciklom na posao, odnosno na mjesto gdje je taj mjesec trebao raditi budući da je svaki radnik znao unaprijed na kojoj će poziciji biti sljedeći mjesec. Sjećam se njegovog bicikla – bio je žut, s visokim ručkama i korpom, malo žensko, kako su govorili susjedi. Ali se nikada nije na to obazirao jer je često znao reći da će buduće generacije biti zahvalne njegovim točkovima, a ne njihovim gorivima. Ni moja braća i sestre ni ja nismo znali šta je time htio reći – bilo nas je sedmero, svako za glavu manje.
Otac bi dva ili tri mjeseca u godini bio smećar. Sjećam se kada sam se jednog zimskog poslijepodneva vraćao iz škole s drugovima, vidjeli smo ga kako željeznim štapom, u zelenom odijelu na kojem je pisalo JKP Gradska groblja Visoko i kapom iste takve boje, skuplja smeće po ulici. U jednoj je ruci nosio štap sa zašiljenim vrhom, a u drugoj crnu kesu koja je već bila dopola puna. Takve kese imali smo i u školi, s istim natpisom, pa su mi tada drugovi rekli da je moj otac crna kesa za smeće i prozvali me Smećo-Vrećo. A mene je bilo stid i nisam se branio. Nije mi bilo jasno zašto baš on, od svih očeva na svijetu, kupi smeće u crne kese kao one u kantama u mojoj školi.
Nekada bi se vozio na zadnjem dijelu narandžastog kamiona s još jednim radnikom. Tada bi mi bilo najnezgodnije i kad god bih ugledao narandžasti kamion, pogotovo kad sam bio s drugovima, u meni bi nešto pretrnulo. Stajao bih udaljen dok su moji drugovi trčali prema zadnjem dijelu vičući: “Eno Lukinog oca, dođite da vidimo kako istresa kante”. Tada bih se molio da to ne bude on, što je nekoliko puta i uspijevalo, pa su moji drugovi ostajali razočarani.
Jednog dana, po završetku škole, ipak moje molitve nisu bile uslišane i otac se pojavio iz kamiona. Kada se zaustavio, sišao je i zajedno s drugim radnikom vozio kontejner iz kojeg bi se onda smeće samo istresalo. Ne moram vam govoriti kako sam prošao s drugovima kad su ga tada vidjeli. Sve do večeri tog dana mislio sam da se nije obazirao na provokacije zato što se na njih navikao, ali ne – saznao sam da on voli svoj posao. Po dolasku kući, pitao sam ga zašto radi kao smećar, na što je rekao: “Moj je posao ljubav – prema tebi, tvojim drugovima, svim ljudima i cijeloj planeti. Tvoji me drugovi ne vole, pa zbog mene ne vole ni tebe, a ja njih volim i zato čistim za njih.”
Bilo je mjeseci kad je otac meo ulice, a obično bi najviše posla imao u jesen, zbog lišća. Meo je aleje, parkove i parkirališta pod drvećem koje bi mu svoje suho lišće toliko zavuklo u odijelo da bi ga majka jedva od njega očistila kad bi došao kući. Grdila ga je jer se nikada nije htio očistiti sam prije nego sjede na bicikl i dođe kući, a on bi joj se smijao i govorio da voli kad joj dođe ukrašen kao božićna jelka: “Šteta što će lišće istruhnuti, jer bi bilo lijepo da me ovakvog sačuvate do Božića.” Tako je otac volio i lišće.
A često je radio i na groblju, s mrtvima. Tada sam mislio da se na groblju ne smije ništa raditi kako se ne bi uznemirili mrtvi. Bojao sam se da bi onda ustali iz groba i dolazili u moju sobu po osvetu zbog čega sam mislio da će, ako otac bude radio na groblju, mrtvi doći kući za njim. Naravno, nisu dolazili iako sam ih svaku noć čekao. Kod tog posla bilo je dobro to što je gradsko groblje bilo odvojeno od grada, pa bi taj mjesec i moji drugovi mirovali, a ja sam bio sretan i isto onoliko koliko sam želio da otac ne radi s mrtvima zbog njihovog dolaska, toliko sam to i želio, zbog drugova.
Naravno, bio sam u krivu za dvije stvari. Prvo što sam mislio da otac radi s mrtvima jer je, zapravo, uređivao groblja – sada volim reći da je planetu uređivao za mrtve da se ne osjećaju zapostavljeno. On se brinuo hoće li majka moći doći svome mrtvom sinu, isto kao što danas neko drugi brine hoću li ja moći otići svojoj mrtvoj majci. Ono što sam još bio u krivu jeste da su moji drugovi bili dobri kad su ga ponižavali, kao i to da su bili pravi drugovi. A zbog njih nisam vidio svu veličinu njegovog posla, kao što danas vidim.
Kada je sadio i cvijeće, zvali smo ga baštovanom. Drugovi bi, kada bi otac s motikom, pljevačom i lopatom pripremao zemlju za sadnju po različitim gradskim površinama, vikali na sav glas da je on kao njihova baka jer i ona tako njeguje svoj vrt. Onda bi ga pitali da li ima cvijeća za njih. Ponekad bi govorio da ima i davao im zumbule ili đurđine, a oni su se još više smijali i vikali. Naravno, to cvijeće nije nikada dolazilo bakama jer bi do kuća bilo uništeno i razbacano po putu koji će poslije moj otac ili neki njegov prijatelj čistiti.
Tada je i naša kuća bila prava mala bašta jer je često donosio majci cvijeće, na što bi se ona ljutila jer je za svaki struk njegova plaća bivala tanjom. On se nije obazirao na njene kritike, pa bi joj donosio sve ljepše i ljepše. Nije zaboravljao ni ruže za koje bi se majka najviše obradovala, ali najviše i ljutila jer je znala da su one najskuplje. Onda bi rekao: “Šta ću kad me na tebe podsjećaju” i ljubio je.
On je bio taj koji je cvijeće i zalijevao. Kad bi bile suše, onda je morao saditi drugo. Isto je radio kad bi bile i poplave, a kad je bila zima, sadio bi cvijeće koje je otporno na minuse, tako da je grad uvijek bio kao u proljeće. Kosio je i travu, skidao oglase s dalekovoda, pazio da ptice imaju šta jesti, psi imaju gdje leći i ribe da imaju gdje plivati, sklanjao je snijeg s ulica i prao ih kada su bile prljave.
Moj otac bio je grobar koji nije kopao rake za smrt nego davao prilike za život i imao je najplemenitiji posao na svijetu – volio je.